JEAN RACINE

Jean Racine, francuski dramski pjesnik; Rodjen je 21. decembra 1639. u La Ferté- Milonu, a umro je 21. aprilu 1699. u Parizu. Ostao bez roditelja u ranom djetinjstvu. Od 1655. do 1658. uči u Port-Royalu, gdje uz strogi religiozni odgoj stječe humanističku naobrazbu. Tu, u zatvorenom krugu erudita-samotnika (helenist Lancelot, Nicole, Hamon), okružen koludricama koje su živjele pod narkozom Jansenove doktrine o predestinaciji, duhovno se formirao mladi Racine. Studije nastavlja u pariskom Collège d'Harcourt. Za prigodne ode NimfaSeine (u slavu ženidbe Luja XIV) i Oda kraljevu ozdravljenju dobiva od Colberta novčane nagrade, na kojima zahvaljuje novom prigodnicom: Slava muzama. Ta prva zrnca tamjana u čast »kralja- Sunca« bila su dragocjena preporuka za budućeg dvorjanika. Sprijateljuje se sa Boileauom i Molièreom, otkriva »profane radosti« u kabaretima noćnog Pariza, počinje pisati za kazalište. Dramski prvenac Amasie bio mu je odbijen. Prve prikazane komade svoga bivšeg pitomca (Tebaida ili braća neprijatelji, 1664, i Aleksandar, 1665.) dočekao je Port- Royal sa zgražanjem. Racinov bivši učitelj Nicole nazvao je kazališne pisce »trovačima duša«.

U januaru 1666. Racin objavljuje oštar pamfletprotiv svojih nekadašnjih odgojitelja i prekida s jansenizmom. Idućih deset godina (1667-77) stvara svoja kapitalna djela; tragedije: Andromaha (1667); Britanik (1669); Berenika(1670); Bajazet (1672); Mitridat (1673); Ifigenija (1674) i Fedra (1677), te komedijuParničari (1668). God. 1673. primljen je u Francusku akademiju. Racin je uživao kraljevu naklonost, ali je imao i mnogo protivnika. Od Andromahe do Fedre prati ga uporno pakost zavidnika: A. T. Subligny piše parodiju Andromahe; M. Leclerc i J. de Coras fabriciraju na brzinu novu Ifigeniju kao konkurenciju Racinovoj; pristaše »starog« Corneilla pokušavaju na svaki način onemogućiti mladog rivala. Vrhunac pakosti predstavlja kabala oko Fedre, koju je skovala vojvotkinja de Bouillon: od N. Pradona naručila je tragediju Fedra i Hipolit, koja je prikazana dva dana poslije premijere Racinove Fedre. Racin je po narudžbi izviždan, a Pradon je ubrao kupljeni aplauz.

Racin se nakon toga definitivno povlači iz kazalisnog svijeta. Fedra je njegova posljednja profana tragedija. Godine 1677. i inače je prijelomna u njegovu životu: te se godine »izgubljeni sin« izmiruje s Port-Royalom, osniva svoju obitelj i postaje službeni historiograf Luja XIV (zajedno s Boileauom). Njegov život pripada ubuduće obitelji (imao sedmoro djece) i dvoru (prati kralja u nekoliko ratova). Ipak, na molbu Madame de Maintenon (ljubavnice Luja XIV), Racin je za učenice koledža u Saint-Cyru napisao dvije biblijske tragedije: Estera i Atalija. God. 1694. objavljuje 4 duhovne pjesme (Cantiques spirituels). Umire »kao pravi jansenist«. Pokopan je u Port-Royalu, a pošto je samostan razoren, Racinovi posmrtni ostaci preneseni su 1711. u parisku crkvu Saint-Étienne-du-Mont.

Osim tragedija, Racin je ostavio i nekoliko proznih radova, među kojima se ističe Kratka povijest Port-Royala. Od njegovih govora u Akademiji najznačajniji je onaju kojemveliča Pierrea Corneillea. Njegovu lirsku poeziju tvori sedam mladenačkih oda, Idila mira (koju je uglazbio Lully) i nekoliko stanca i soneta. U Racinovoj korespondenciji istaknuto mjesto zauzimaju pisma najstarijem sinu i Boileauu. Racin mnogo duguje antickim piscima, osobito Euxipidu. Rigorozno poštuje pravilo »triju jedinstava«. Po fakturi njegove su tragedije krajnje jednostavne, linearne, lišene vanjskih efekata. Racinovska drama oblikuje se uvijek duboko ispod površine, pokreću je tamni impulsi srca, raste izunutrašnjih konflikata. Nasuprot Corneilleovu teatru ideja, u kojemu trijumfira volja i osjećaj dužnosti, Racinov teatar - natopljen jansenističkim fatalizmom – slika čovječji unutrašnji inferno i u prvi plan ističe slabost ljudskog bića, njegovu izgubljenost i nemoć pred strastima koje ga razdiru. Kao dvorski čovjek, Racin je dobro upoznao napudrani svijet perika i izbliza vidio kakve se sve gadosti kriju pod grimizom i baldahinima. Kraljevke su palače redovno pozornica njegovih tragedija. Sav taj pohotni svijet okrunjenih glava, vitlan strasnim mržnjama i ljubavima, brutalan i ohol, uvijek pripravan na umorstvo, dao je čistim, uzvišenim jezikom, s izvanrednim osjećajem mjere, u skladnim aleksandrincima.

Racinov prestiž bio je velik u XVIII veku Francuki romantičari nisu ga voljeli. Naprotiv, kasnije generacije pjesnika (od Baudelairea do Valéryja) izvanredno cijene čistoću stila I snagu Racinove umjetnosti. Racin je klasik u punom značenju riječi.

SADRZAJ DRAME “FEDRA”

Hipolit govori Teramenu kako ide tražiti svoga oca jer ga nije vidio već 6 mjeseci. Teramen se brine, no Hipolit mu obećava kako će se čuvati i klonit ružnih mjesta. Teramen ga pita dali možda bježi od ljubavi prema Fedri; Hipolit mu govori kako to nije istina te da on voli samo Ariciju. Teramen ga moli za pravi razlog njegova odlaska. Prije odlaska Hipolit se otišao oprostiti od Fedre, no njoj nije dobro i on odlazi. Fedra govori Enoni kako se neće boriti za život, odnosno kako će ga se bez borbe odreći.

Fedra priznaje Enoni kako je zaljubljena, i to u Hipolita. Panopa govori Enoni i Fedri kako je Tezej mrtav. Također govori kako Atenjani žele
njezina sina za vladara, pošto je umro kralj (Tezej). Enona sada govori Fedri kako nema smisla čekati jer je kralj mrtav, te neka uzme Hipolita, kako bi se imao na koga osloniti u nevolji, i da se Tezejevom smrću njihov bračni čvor kida i da njezina ljubav neće biti zločin. Aricija pita Himenu na koji način je Tezej umro, a ona odgovara kako ga je preljub stajao života.

Ismena govori Ariciji da je Hipolit zaljubljen u nju. Aricija ne vjeruje kako je Hipolit ljubi. Hipolit dolazi do nje i priznaje joj svoju ljubav. Hipolit se sprema za put i dolazi Fedra, te mu govori kako će se bojat za svog sina dok se bude borio. Fedra priznaje Hipolitu svoju ljubav, no Hipolit joj govori kako je ona još u braku sa njegovim ocem. Fedra shvaća što radi te mu govori kako ju slobodno može mrziti ili ju čak ubiti jer takva osoba jedino zaslužuje smrt. Teramen je čuo vijest kako je Tezej ipak živ, te da je stigao tajno u Epir. Fedra se kaje i govori Enoni kako je učinila nešto strašno. Enona njoj govori kako je njezin muž ipak živ. Fedra joj govori kako umire te kako od sramote neće moći stati pred Tezeja, te da i ako mu ne kaže ništa se neće promijeniti.

Tezej dolazi do Fedre, no ona mu govori kako nije vrijedna njegovih dodira. Hipolit moli oca da ga otjera od kuće, a kao izliku govori kako želi uhvatiti neman kao što je to učinio on. Tezej se čudi kako njegova obitelj sada bježi pred njim, a uspio ju je spasiti od neprijatelja. Tezej doznaje da je netko izjavio ljubav Fedri no ne zna tko, pa pod svaku cijenu želi uhvatiti tog čovjeka koji je taknuo njegovu čast. Tezej na neki način shvaća kako mu je sin dirnuo u čast, te mu govori kako je besraman, te se pita kako Fedra nije znala kazniti tu drskost. Enona govori Tezeju kako si je zbog toga Fedra gotovo oduzela život, te da ju je ona spasila. Hipolit dolazi do oca, no ovaj ga vrijeđa, prokllinje, proglašava ga izdajicom, te ga tjera od sebe prije nego što ga ubije. Hipolit ne može vjerovat da ga Fedra tuži za ljubav prema njoj, kada zna da je ona ta koja je izjavila ljubav. Hipolit govori kako je on zaljubljen u Ariciju, a ne u Fedru, no Tezej mu ne vjeruje. Kasnije Tezej sam sebi priznaje kako i dalje voli svog sina, te da zbog toga što je učinio jako pati.

Fedra dolazi do Tezeja i moli ga da ne ubija Hipolita. Ovaj odgovara kako to nije ni htio učiniti, ali ga je otjerao. Tezej joj govori kako mu je Hipolit priznao ljubav prema Ariciji, no Fedra pati zbog toga i ne može vjerovati. Fedra optužuje Enonu kako je ona kriva za sve ovo jer ju je spriječila kada se htjela ubiti. Hipolit razgovara sa Aricijom, priznavaju si svoje osjećaje i na kraju se dogovore kako će pobjeći zajedno. Panopa upozorava kralja kako bi se Fedra mogla ubiti. Također govori kako se Enona, nakon što ju je Fedra otjerala od sebe, bacila sa litice i tako poginula.

Nakon što je to čuo, Tezej moli nebesa da ne usliše njegova proklinjanja, jer bi se veliko zlo moglo dogoditi njegovoj obitelji. Tezej dolazi do Teramena koji mu govori da mu je sin mrtav. Umro je tako da su ga pregazili uplašeni konji nakon što su vidjeli morsku neman. Fedra priznaje Tezeju kako je ona prva izjavila svoje osjećaje Hipolitu, te da joj nije ostalo još mnogo vremena jer je popila otrov koji je u Atenu donijela Medeja. Tezej jako pati i želi umrijeti sa njom. Odlazi do tijela svoga sina i kaje se što ga je prokleo i protjerao, te želi da mu se iskaže počast kao junaku. Također, kako bi si smirio dušu želi da Hipolitova draga postane njegovom kćerkom.

ODLOMAK IZ DRAME "FEDRA"

ENONA
Što radite, o gospo? I kakva smrtna muka Sad protiv rodne krvi bez prestanka vas nuka?

FEDRA
To Venera sad hoće da Fedrin život smrvi. Ja mrem u b'jedi, zadnja od svoje jadne krvi.

ENONA
Vi ljubite?

FEDRA
Ja ljubim, mahnitam u sramoti.

ENONA
A tko je on?

FEDRA
Sad slušaj vrhunac toj strahoti. Kad čujem kobno ime, ja strepim iz dubina. Ja ljubim...

ENONA
Koga?

FEDRA
Znaš ga: Amazonkina sina, Što progonih ga dugo zbog svojeg grešnog plama.

ENONA
Hipolita? O, bozi!

FEDRA
Ti reče ime sama.

ENONA
O, pravedna nebesa! Na grudi led mi pao! Taj zločin! Ah! taj očaj! O b'jedni rode, jao! O, kobnoga li puta, što sudba nam ga dala! Zar morali smo doći do ovog kobnog žala?

FEDRA
Ne, stariji je mnogo zametak tih gorčina. Čim zakon sveza mene i Egejeva sina, Moj mir i sreća presta. Atena, - jao, jada! - Mog dušmanina taštog pokazala mi tada. Čim spazih njega, stadoh, čas crvena, čas bl'jeda, Izbezumljena stadoh, u smutnji, živa b'jeda. Obnevidjeh, ušutjeh, ja tonuh u dubinu I osjetih po t'jelu sad studen, sad vrućinu. Ja Veneru prepoznah, strahote njena žara. I muke roda, što ga i progoni i kara. Tad zavjetima kušah umirit boštvo kivno, Sagradih u čast njemu hram, svetilište divno I sama se okružih još žrtvama bez broja, Da smućen razum smirim i jadna čula svoja. O nemoćna li l'jeka za bol bez ozdravljenja! Badava žrtvenici, i tamjan, dobra ht'jenja: Jer dok su moja usta zazivala je glasno, Pred njegovim oltarom ja vidjeh njega jasno: U zamamnome liku sve javlja se Hipolit. Žrtvovah sve tom bogu i njega stadoh molit. Tad sklanjah mu se s puta, no čuj vrhunac svega: U očevu bih liku ja vidjela tek njega! Na koncu se usudih i na sebe okomit, Podjarih gnjev, jer htjedoh proganjanjem ga slomit. Da prognam dušmanina, kog obožavah jadna, Pričinjah se pred svima, da maćeha sam gadna. Za nj stadoh tražit izgon, uzbunih se veoma, I konačno ga nesta iz očinskoga doma. Odahnula sam tada. Hipolit bje daleko. Kreposnije je život i mirnije mi teko. U podložnosti mužu, i skrivajući jade, Odgajala sam djecu, što brak mu tužni dade. Zaludu sav moj oprez, jer udes mi je zao! Ta doveo me amo sam Tezej glavom, jao! Tu opet vidjeh onog, kog prognah, sama kriva: Otvorila se rana, i suviše još živa. To nije više vatra, što tajno mene prži, To Venera je glavom, što pl'jen svoj čvrsto drži. I zgrozih se, protrnuh zbog svoje grešne strasti, Zamrzih život tužni i ljubavničke slasti. Ja htjedoh, umirući, bar svoju čast još spasit, Pred sv'jetlom b'jela dana taj crni plam ugasit. I nisam mogla gledat te tvoje suze, jao! Enono, sve ti priznah, i sad mi nije žao. Tek jedno znaj i poštuj: pred blizom smrću stojim, Stog nemoj mučit mene prijekorima svojim. I ostavi se nade, da može opet sinut Taj slabi plam mog žića, što skoro će uminut...